MIHAJLO JEVTIĆ, „ČETIRI PASOŠA“

Dugometražni dokumentarno-animirani film „Četiri pasoša“ biće prikazan na 64. Martovskom festivalu u nedelju, 2 aprila, u Velikoj sali DOB-a (početak u 15 časova). Animirano dokumentarni film o emigraciji, identitetu i skorijoj jugoslovenskoj istoriji ispričan kroz ličnu perspektivu reditelja Mihajla Jevtića. Priča o četiri pasoša i jednoj zemlji. Reditelj Mihajlo Jevtić otkriva detalje o ovom ostvarenju.

Koja je ideja predstavljala polazni zamajac za priču i ton Četiri pasoša?

Mihajlo Jevtić: Ja sam živeo na istoj adresi trideset godina, a izdata su mi četiri pasoša iz tri različite države. Moja generacija je jednim delom odrastala u socijalističkoj Jugoslaviji, drugim delom u postsocijalističkoj Srbiji, i ta tačka preloma iz jednog u drugo društvo se desila dok smo mi bili deca. Mislim da je to nešto što je obeležilo moju generaciju kojoj je u poslednji deset godina masovno emigrirala, ili barem intenzivno razmišlja o tome. Bilo mi je bitno da podelim ličnu priču koja je u stvari priča jedne generacije.

 

Da li je taj nedvosmisleno ispovedno-introspektivni ton bio i početna odluka?

Mihajlo Jevtić: Od samog početka je bilo jasno da moram da budem glavni junak ovog filma, samo nisam bio siguran u kom obimu. Trebalo je iskonstruisati jedan lik od samog sebe, razdvojiti Mihajla Jevtića kao karaktera i Mihajla Jevtića kao reditelja ovog filma. Odlučiti da li ću biti ispred kamere ili ne, kakav voice-over koristiti. Ton filma je jednostavno bio posledica toga što sam  sam morao da budem iskren prema samome sebi. Motor ovog filma nešto što je u meni, direktno je nevidljivo i mora biti iskazano kroz introspekciju.

 

Šta ste saznali o državotvornim avanturama na ovim prostorima, a šta o samome sebi tokom rada na ovom filmu?

Mihajlo Jevtić: Ja sam rođen 1978. godine, i odrastao sam dok se jedan sistem urušavao, a drugi uspostavljao. I rad na ovom filmu mi je omogućio da detaljno preispitam moj odnos i prema prošlosti i prema sadašnjosti, i socijalističkoj Jugoslaviji i današnjoj Srbiji. Bilo mi je bitno da ne napravim nikakvo crno-belo poređenje, već da samo ispričam jednu individualnu istoriju u okeanu kolektivne istorije. Kako je odrastanje na ovim prostorima definisalo mene i moju generaciju. Mi smo na neki način izgubili svoju kuću, a drugu nismo ni našli, ni napravili. I meni je zato ovaj film pomogao, dok sam ga pravio shvatio sam da sam tu kuću tražio na pogrešnom mestu. Ona uvek postoji, i vi je uvek nosite sa sobom.

 

Budući da koristite različite tehnike, kako je tekao proces sklapanja završne verzije Četiri pasoša?

Mihajlo Jevtić: Mi smo paralelno snimali, animirali i montirali ovaj film više od godinu dana.  Morali smo da osmislimo drugačiji metod rada na  filmu. Ja bih snimio scenu, i poslao materijale montažeru Aleksandru Stojanovu, koji živi u Bolonji. On bi mi vratio draft scene, ja bih smislio i snimio ofove, i ubacili bismo ih u scenu. Nakon toga bih napisao mali scenario za animatora Stefana Vogta, koji živi u Berlinu; on bi pogledao scenu, izanimirao jedno parče animacije, i sklopili bismo sve zajedno. Nakon toga smo pristupili snimanju sledeće scene, i ponovili proces. Puno smo radili preko interneta. Na kraju procesa, kada sam bio siguran da je sve snimljeno, napravili smo par intenzivnih montažnih sesija u Berlinu, i finalizirali strukturu celog filma.

 

Koje su bile dominantne reakcije, nazovimo ih tako, običnih gledalaca na Četiri pasoša?

Mihajlo Jevtić: Na svakom festivalu smo imali drugačije reakcije. Na festivalu u Trstu, publika se smejala. Na festivalu u Berlinu je plakala. U Sarajevu su bili između ova dva. Uvek su to bile vrlo emotivne reakcije. Drago mi je zbog toga. Ostavili smo dovoljno mesta za publiku u filmu.

 

Da li je dokumentarni film Vaš izbor na duže stane, pripremate li možda nešto na planu celovečernjeg igranog filma i šta dalje?

Mihajlo Jevtić: Ovo je moj prvi dugometražni film. Pre njega sam snimio dva kratka igrana, tri kratka dokumentarna, i još par ekperimentalnih radova. Sada me ponajviše zanima taj međuprostor između dokumentarnog i igranog, i želim da nastavim da ga istražujem.

 

Razgovarao: Zoran Janković